U smrt od Fiore Martinove Šumičić

Gizdava mladosti, ka grozne suze trešza mojom liposti i priku smrt kuneš,koja ktje potlačit u vrime, kad ctješemladosti moje cvit, kim se svit resješe,kad sjaše me lice meu lipim vilamakako no sunačce meu svitlim zvizdama,tej suze ustavi, suze su tej zaman,jer u višnjoj slavi uživam vječni dan,ki vrime ne vlada, ni stiže mrkla noć;gdi ni pri neg sada i gdi smrt ne ima moć;gdi gorko dresel'je ne ima nijednu vlas,ma gdi je vesel'je i gdi je vječna slas;gdi vernim spravil jes u vike slatki stanvladalac od nebes, bez noći gdi je dan.I ako telesnom lipotom slavna bjeh,na nebu duhovnom ljepša sam vila svih,ku prika huda smrt izagnana s nebesne može vik satrt; vječni nje život jes.A i ti ć mladosti sjemo doć, a ne mniš,za što u tamnosti telesnoj sanak spiš;ma oči otvori i djeluj djela taj,sa mnom da i ti gori uživaš vječni raji višnje liposti, ke su ine neg mojeu vječnoj svitlosti, kim se duše goje.